Prvi sam put upoznao Irene i Jaumea u predavaonicama i na hodnicima ETSAV-a (Escuela Técnica Superior de Arquitectura del Vallés), vjerojatno jednoga dana u rujnu 1994., samo nekoliko dana nakon ukrcavanja na taj golemi brod zvan Arhitektura. U to vrijeme nismo se obazirali na njezine složene ali nužne navigacijske karte niti smo išta znali o brodskim rutama ili otocima na kojima će se zaustaviti. Imali smo samo viziju jedrenja i to je bilo dovoljno. Zahvaljujući tim sretnim okolnostima, odmah smo formirali skupinu fakultetskih kolega koja je ubrzo postala grupica dobrih prijatelja. Imali smo 18 godina. Mnogo se toga događalo na Arhitektonskom fakultetu u tom razdoblju, ali ključno je to da smo zajedno odrastali i možda smo upravo zbog toga najvažnija iskustva proživljavali tijekom praznika – ljetnih i zimskih – kada smo zajedno putovali, noseći crtaće bilježnice pod rukom, s fotoaparatima obješenima na ramenu i kompasom koji nas je usmjeravao prema djelima velikih majstora. No putovanja kojih se danas prisjećam s najvećim smiješkom nisu ona veličanstvena na kojima smo otkrivali Le Corbusiera, Borrominija, Miesa ili Wrighta, nego oni skromni izleti u kojima smo sudjelovali na Jaumeovu inicijativu kako bismo istražili krajolike njegova rodnog otoka. Od tada, krajolici Mallorce za mene su krajolici prijateljstva jer tamo postoji nešto značajnije od kuća velikih majstora, tamo se nalaze kuće prijatelja. Mnogo prije nego li su Irene i Jaume bilo što ondje izgradili, isprobali smo okuse Mallorce i istražili svaki kutak. Naravno, mnogo smo razgovarali o arhitekturi. Već od prvih boravaka na otoku, Jaume nas je vodio od Can Lisa do Ciudad Blance, od Fondacije Miró do zidova podno katedrale, od spilje Son Pou do kamenoloma Galdent. Tijekom godina, slijedeći njegov automobil, prešli smo stotine kilometara otkrivajući pritom kuće, građevine, izgubljena sela ili anonimne ribarske ili stočarske konstrukcije. No, ustvari, da bismo stigli tamo gdje smo se zaista osjećali povezani s otokom, nismo se uopće morali pokrenuti. Sa Caseta malena je ladanjska kuća u predgrađu Montuïrija koju su nam ustupali Jaumeovi roditelji kada bismo dolazili. Nekoliko godina kasnije, kada su Irene i Jaume napustili Barcelonu i zaputili se zajedno na Mallorcu, živjeli su u njoj više godina. Upravo su u Sa Caseti nastali njihovi prvi projekti. Nacrti i makete bili su poslagani u malom potkrovnom prostoru koji su koristili kao atelje. Kada bismo im s vremena na vrijeme banuli i ostali kod njih par dana, na tom smo mjestu odlagali ruksake.